Udio u Kristovim Patnjama

 Tematski redak: “A kad smo djeca, i baštinici smo: "baštinici, a subaštinici Kristovi, jer ako s njim trpimo, da se s njim i proslavimo.” (Rim. 8:17)

Mi smo vidjeli da kada mi trčimo evanđeosku utrku, mi dokazujemo našu vjeru u Boga, i ispunjavamo našu svećeničku dužnost da postignemo svetost. Sve to sačinjava više struki razlog zbog kojeg Bog traži od nas da trčimo u evanđeoskoj utrci. Pogledajmo sada ovdje na drugi važan cilj evanđeoske utrke.

Pavao piše - A kad smo djeca, i baštinici smo: "baštinici, a subaštinici Kristovi, jer ako s njim trpimo, da se s njim i proslavimo. (Rim. 8:17)
To zvuči pošteno. Jedino ako sudjelujemo u Kristovim patnjama dobit ćemo udio u njegovoj slavi. S kakvima se vrstama patnje Isus suočio? Da li je Isus trpio zbog grijeha u sebi? – Ne nikako. On je bio u savršenom tijelu. On se nije borio protiv genetski grešnog tijela (poput nas).
Zbog čega je on onda patio? – Zbog istine. Zbog objavljivanja evanđelja o kraljevstvu (Luka 4:43). On je zbog toga također bio i ubijen. Stoga kada mi trpimo iz istih razloga, mi sudjelujemo u njegovim patnjama.

Neki tvrde da su te patnje proživljavali samo Apostoli poput Pavla i Petra. Je li to točno?
Pa, Pavao poništava takve teorije. On nam jednostavno kaže –
“Jer vama je dana milost: "za Krista", ne samo u njega vjerovati nego za njega i trpjeti, isti boj bijući koji na meni vidjeste i sada o meni čujete.” (Filip. 1:29-30)
Da, bilo nam je dano da trpimo zbog evanđelja poput Krista i njegovih Apostola.

Ako postoje nagrade za sudjelovanje u Kristovim patnjama, kako će one biti odmjerene svakome od nas?
Pa, Isus je najviše patio. Stoga on dobiva najvišu nagradu – postaje Kralj kraljeva. Autoritet pod Kristom u Kraljevstvu biti će raspodijeljen temeljeno na evanđeoskom djelu koje smo izvršili s našim od Boga danim talentima u ovom sadašnjem životu, mjereno našim poljem rada. Pavao objašnjava –
“Ali kad sami po sebi sebe mjere i uspoređuju sami sebe sa sobom, nerazumni su. A mi se nećemo hvaliti preko mjere, nego po mjeri pravila, koje nam Bog odmjeri kao mjeru, da dopremo i do vas. Jer se mi ne prostiremo predaleko, kao da nijesmo stigli do vas; jer doprijesmo i do vas s evanđeljem Kristovim. Niti se hvalimo preko mjere tuđim poslovima, nego imamo nadu, kad uzraste vjera vaša, da ćemo se u vama veličati po pravilu svojemu izobilno. Tako da i preko vaših granica propovijedamo evanđelje, i da se ne pohvalimo onim, što je po tuđemu pravilu učinjeno. A tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali! Jer nije onaj prokušan, koji sun sebe preporučuje, nego onaj, kojega Gospodin preporučuje.” (2. Kor. 10:12-18)

Isus to prekrasno prikazuje u usporedbi o Talentima. On uspoređuje sebe sa uglednim čovjekom –
“Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju[nebo] da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati… Kad je on primio kraljevstvo i vratio se, naredi da mu dozovu one sluge kojima je predao novac da sazna što su zaradili. "Pristupi prvi i reče: `Gospodaru, tvoja mina donije deset mina. Reče mu: `Valjaš, slugo dobri! U najmanjem si bio vjeran, vladaj nad deset gradova!` Dođe i drugi govoreći: `Mina je tvoja, gospodaru, donijela pet mina.` I tomu reče: `I ti budi nad pet gradova!`  (Luka 19:12-19)

Kopajmo još dublje kako bi smo saznali o stvarima koje postižemo kada trčimo evanđeosku utrku. Pročitajte sljedeće: Činjene Dobra i Propovijedanje Istine.